Čelične magnolije (HNK Ivan pl. Zajc)

Prvo na što najčešće pomislimo kada pomislimo na magnoliju, drvo je u nježno ružičastom cvatu. Na Dalekom istoku, međutim, odakle potječe, magnolija je ljekovita biljka, čiji su cvjetovi pripravljani za ublažavanje znakova depresije i anksioznosti.

Otprilike u doba kada se malo tko može oduprijeti prigovaranju kako se i ova zima odužila, kada češće nego obično primjećujemo gole krošnje i s nestrpljenjem iščekujemo koji rani list, kada se pitamo je li već došlo pravo vrijeme za proljetni umor ili smo ipak spremni za bolovanje… u to doba godine, treba imati malo sreće i u susjedstvu prolaziti kraj kojeg drveta magnolije. Prije nego proljeće ozbiljno zazeleni, magnolija si uzme trenutak za njegov bajkoviti prolog. Na zimom izranjavanim granama rascvate život u svojem najnježnijem izdanju. No… da život nije bajka čak ni u proljeće, priznat će vam i magnolija sama. Njezini ocvali listovi, padnu li na tlo za kišnog dana, opasniji su od kore banane. A tada treba imati nekoga uza se. Da te pridrži prije nego padneš ili padne s tobom ako ne ide drugačije.

Američki pisac i redatelj Robert Harling, „Čelične magnolije” temeljio je na priči svoje prerano preminule sestre i posvetio ih njezinom sinu. Objavljena je 1987., a samo dvije godine kasnije proslavila ju je holivudska ekranizacija sa sjajnom glumačkom ekipom. Priča prati šest žena kroz njihove susrete u frizerskom salonu jednog malog mjesta. One (ni)su cvijeće, inspirirane su motom „Prirodna ljepota ne postoji!” ili „Trebalo je truda da bi se ovako izgledalo”. U četiri prizora, pratimo ih dvije godine – uz tretman uljepšavanja, fragmenti njihovih priča slažu se u život – od vjenčanja i majčinstva, do bolesti i gubitka. A sve to uz puno laka za kosu, u emotivnom dijeljenju i podršci obojenoj britkim humorom i dubokom empatijom, jedne male ženske klike u kojoj godine nisu važne, ali frizura jest. Vlasnica salona Patricija (Judita Franković Brdar / Jelena Lopatić) i njezina novopridošla pomoćnica Anita (Ivna Bruck / Romina Tonković), brinu o izgledu Klare Belčer (Biljana Lovre) udovice nekadašnjeg gradonačelnika, ekscentrične bogate susjede Luize Rizling (Olivera Baljak), voditeljice Centra za mentalnu higijenu Marijane Tintor (Leonora Surian Popov) i njezine kćeri, koja boluje od dijabetesa, Silvije Šafran (Aleksandra Stojaković Olenjuk / Ana Marija Brđanović).

Čudesne, baršunaste, u pažljivo odabranim bojama, i ove žene stižu prve onamo gdje treba ugasiti zimu. Tamo gdje je magnolijama dom, odavna znaju da su magnolije lijek za tugu i strah, pa to znaju i one. Tugu i strah ne mogu ugasiti, i ne trebaju. Ali zaliječe. Podijele ih da bi ih promotrili, nasmiju se na njihov račun, prema potrebi dezinficiraju suzama, a onda ih pospreme u svoje torbe i ponesu sa sobom. Ne mogu ih ugasiti, jer život, izgleda, ipak nije bajka. Ne treba im gasiti ih, jer im ne treba bojati ih se. Ne treba im bojati ih se, jer znaju da su snažnije od straha, a s tugom u torbi snažnije i od čelika. Armadama žena koje prkose bolesti.