KONTRA KURENTA ►► Čudni su Gospodnji puti i teško ih je dakako uvijek predvidjeti.Pa, ako je većina slikara u predlanjskom izložbenom tematu Mene zovu Bodulootok dobila u „nasljedstvo“, određenjem, rođenjem i u neku mu ruku robovalazbog „genetike“, postoje i izuzeci koji potvrđuju pravilo! Slučaj Slavka Marićaupravo tome svjedoči. Šezdesetih godina minulog stoljeća, iako rodom iz Dervente i uglavnom vezan za Zagreb, postaje ovisan o Baški na Krku. No Marić kao da je bio sklon Dalmaciji, vuklo ga je nešto ranije Makarsko primorje, Podgora…
Nedovoljno valorizirani slikar antologijska je ostvarenja realizirao upravo glorificirajući otočku skromnost i kameni monument Primorja, Prvić, Krk, mediteranski pejzaž, masline i raslinje, vinograde i ljude na djelu, jematvu…, dok je nezaobilazni ihtiološki podsjetnik ostao u znaku škarpine i šampjera. A da, rasni će se meštar, po logici stvari, baviti i mrtvim prirodama, pa je u vazama najčešće nalazio omiljene mu perunike. Na koncu i nešto sasvim osobno, kao svojevrsna kritika! Kad imate srca, od kurioziteta do veličanja prođe tren, kad se stvari poslože kako treba, iskrenošću.
Slikar će nas privući klasičnim likovnim govorom, zanatom u svoj svojoj punini, izrazito gestualnim potezima, širokim izaključenim nemarnim rubovima, pastoznim, gotovo reljefnim „tiradama“, svojevrsnim akademskim realizmom, a memorirat ćemo ga kao favoriziranog slikara koji se tradicijskim vrijednostima i dosljednošću borio protiv novotarija vremena, ali ne i protiv sebe.
Zašto je slikar danas nenadano aktualan? Zašto mu treba posvetiti više pažnje i bolje protumačiti djelo? Pa iako o slikaru nije ispisano puno toga referentnoga, jer bila su to neka druga vremena, zanimanja, vremena razračunavanja s „dekadentnim“ tradicijskim vrijednostima i trendovskim zasljepljenjem avangardom, ostaje ključnom postavka Josipa Depola izrečena upravo subjektu: „Slikar jest slikao protiv svog vremena, ali nikad protiv sebe“. Rekli bi po u Dalmaciji: „Kontra kurenta“.
Igor Brešan
BIOGRAFIJA ►► Slavko Marić (Derventa 1921. – Zagreb 1995.). Godinama je živio u Slavonskom Brodu i Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1947. u klasi Ljube Babića. Očaran Dalmacijom 60-ih godina minulog stoljeća udomio se u Baški na Krku gdje ostaje do kraja života i 1970. otvorio vlastitu galeriju-atelijer. Marića na koncu treba prihvatiti i kao kuriozitet budući su rijetki primjeri u suvremenom hrvatskom pejzažnom slikarstvu kod kojih se dogodio dodir u kojemu je nemoguće razlikovati što je tu viđeno, a što doživljaj, tražiti gdje je čarobna granica istine i fantazije, stvarnog i protumačenog. Ostaje u konačnici dilema, potpisuje li slikar izvanjsko ili unutarnje? Ono što biografe moguće neće zanimati, Marić je bio otvoren i s puno interesa u životu, studirao je s dvije generacije Akademije, onom 1939. i 1945., jer su ga bolest, liječenje na Brestovcu i rat na to prisilili. Što je ostalo u likovnoj ostavštini? Svakako brojne slike koje su frenetično tražile motiv, ali i dvije unuke, s diplomom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti: Marina Marić bavi se danas scenografijama u zagrebačkom HNK-u, a Koraljka Zeman Polaček vezana je za Cres i likovnu pedagogiju.
